Dramski tekst Ne zaboravi pokriti stopala, Tomičić Espija, pisan je specifičnim poetskim jezikom kojim pisac želi prikazati stanje dramskog subjekta koji se odlučio suočiti sa svojim problemima iz prošlosti. U tekstu je veoma precizno prikazan proces autorefleksije u kojem se misli nužno smjenjuju jedna za drugom, a pomoću veoma karakterističnog ritma omogućeno nam je praćenje više različitih vremenskih linija.
Kroz tekst se provlače razne teme, kao što su: porodica, oprost, identitet i sazrijevanje, a Espi nas već od prvih riječi uvlači u ovaj turbulentni svijet, eskpresivno dočaravajući iskustvo procesa sazrijevanja i prihvatanja. Drama je pisana za tri glasa, a strukturu teksta najvećim dijelom objedinjuje srednji glas, koji se direktno obraća ubici odgovornim za smrt njegovog oca. Srednjim glasom se obilježava i tematski okvir svakog dijela teksta, a naročito kroz postavljanje pitanja namijenjenih ubici. Tako u dijelu kada ga upita “… znaš li ti što je poniženje?”, ostala dva glasa dočaravaju nam osjećaj poniženja, kroz poetske slike utemeljene na njegovim lošim iskustvima iz prošlosti.
Često osjećamo da smo i mi bili dio svega, prolazeći kroz proces sazrijevanja zajedno s likom, koji je ogorčen zbog očeve smrti i koji strahuje da će se on ili njegov brat jednog dana pokušati osvetiti njegovom ubici. Duboko se traga za odgovorima na razna pitanja, nakon kojih često slijede i kontradikcije koje su prirodne za ovakve procese. Na taj način pisac tjera i nas da zajedno s njim propitujemo mogućnosti i da razmišljamo o onome što bi bilo “najbolje rješenje”.
U jednom trenutku situacija se posmatra i iz ugla ubice, s željom da se otkrije motiv koji se krije iza tog ubistva, a desetogodišnja opsesija njegovim životom vodi do poistovjećivanja s njim, nastalog kao rezultat osjećaja usamljenosti nakon što ga i vlastita majka odluči napustiti. Sve ovo ga dovodi do upotrebe narkotika, osamljivanja, rizičnog seksa i svega onog što bi mu moglo skrenuti misli, ali ujedno i privuči majčinu pažnju. Kako bi se izborio sa svim ovim osjećajima, najčešće bježi na jedino sigurno mjesto, u svoje djetinjstvo, prisjećajući se razgovora sa svojim ocem, koji mu je neprestano govorio da ne zaboravi pokriti svoja stopala. “Tako te ja čuvam. Tako si siguran.”
Armin Behrem