Dramski tekst Mi bismo zajedno mogli biti zauvek srećni, studentice Lore Džolić, jasno prikazuje porodični svijet koji prestaje biti utočište, a iz kojeg likovi imaju potrebu za bijegom i konstantnim pretvaranjem. Kroz četiri lika, prikazane su tri različite generacije koje pokušavaju prikriti svoje probleme nevažnim razgovorima. Stvarni problemi ostaju zanemareni, kao što je bračni odnos srednjovječnog para ili odrastanje njihovog sedamnaestogodišnjeg sina. Zajedno s njima u kući živi i baka, sa kojom sin najviše komunicira.

Uloga čovjeka u porodici, kao osnovnoj ćeliji društva, postaje upitna. Bračni par koji proživljava krizu, živi život temeljen na uspomenama i prošlosti koja se čini mnogo življa od sadašnjosti, što im ne dopušta da se desi neizbježna promjena. Ono što skoro guši likove je sve ono što ostaje neizgovoreno. Noseći rane iz prošlosti, postaju sve otuđeniji jedni od drugih, bježeći u svijet koji su sami stvorili i tražeći utjehu u prostoru izvan četiri zida kojima su okruženi.

Dosada i konstantno ponavljanje postaje okosnica života majke, kao glavnog ženskog lika, koji na sve načine pokušava da okupi porodicu. Fokusirajući se na ostale članove, zapostavlja svoje želje i snove. Ona ima potrebu govoriti o onome o čemu ostali šute, jasno ističući svako nezadovoljstvo. Ostaje zarobljena u prostoru koji ne može napustiti, ispunjavajući sve uloge koje su joj nametnute.

Kroz deset scena, prikazana je svakodnevnica porodice Aleksić, neproživljenost života, sve ono što je ostalo zanemareno godinama prešućivanja, snovi koji su zaboravljeni jer su u određenim trenucima postojali prioriteti kojima se morala posvetiti pažnja. Insistiranje majke na zajedničkom gledanju TV-a ih drži na okupu, kako bi što više vremena mogli provesti zajedno. Razgovaraju o uobičajenim temama, u čemu se reflektira odnos većine porodica, čime autorica kritikuje ovisnost o nečemu što bi nas prividno trebalo povezati.

Potreba za promjenom i želja za življenjem ispunjenijeg života postaje cilj glavnog ženskog lika, bez obzira na zarobljenost i otuđenost. Iskazujući svoje nezadovoljstvo, ona otkriva da je sve što je potrebno iskrenost, postavljanje pravih pitanja i istinsko slušanje onog drugog.
Lora Džolić, na jednostavan način govori o realnosti porodice, o bolnom suočavanju sa stvarnošću koju zanemarujemo, sve dok ne postane previše kasno. Završnim monologom, majka konačno pokazuje da je jedini izlaz suočavanje sa problemima, preuzimanje odgovornosti za ono što želimo, što vodi ka neizbježnoj promjeni.

Lamija Pandžo